DRUGAČIJA STRANA PRIČE: Roštilj i ražanj na dženazi i u Ramazanu
roštilj_ražanj-rokaj.ba

DRUGAČIJA STRANA PRIČE: Roštilj i ražanj na dženazi i u Ramazanu

Iz pijeteta prema njima, čekajući da ih prigrli prvi akšam u utrobi zemlje bosanske otkako su ponovo dobili ime i prezime, nisam pisao o roštilju i ražnju na dženazi u Potočarskoj dolini. Osamnaesta je godina od genocida u Srebrenici, a prva u kojoj se kolektivna dženaza i komemoracija održava u vrijeme svetog muslimanskog mjeseca – ramazana.

O tome je u svom vazu govorio tuzlanski muftija Vahid efendija Fazlović, koji je onima koji ne poste poručio da objeduju na prikladnim mjestima i pripaze na postače.

Za 409, za šest hiljada i šezdesetšest srebreničkih šehida danas se otvorilo nebo malo prije podne namaza. Baš u vrijeme kada je s ozvučenja dopirao zvuk Srebreničkog inferna. U Bratuncu, primjerice, desetak kilometara dalje, nije pala ni kap kiše. Valjda to govori više od ijedne riječi.

Pljusak je na trenutak saprao suze majke Have koja u kabur položi novorođenče s posthumnim rodnim listom, suze majke Munire koja pronađe vječni smiraj za sina Fejzu, suze inih srebreničkih majki koje su ranije pokopale svoje najmilije, i onih koje još uvijek traže koščice svoje djece.

Ali, pljusak ne ugasi roštilje i ražanj s desne strane puta od Potočara ka Bratuncu. Pokušajte shvatiti srebreničke majke koja je nakon sehura pješice, jer do sela u kojim žive nit’ ima asfalta nit’ ima autobusa, krenule ka mjestu gdje su u julu 1995. godine posljednji put vidjeli svoje sinove, braću, muževe…

Taman kada su počele klanjati dženazu, prodavac preko ceste s ražnja skida pečene piliće, drugi “cijepa” jagnjeće pečenje, treći prevrće ćevape… Ima li smisla?

Pokušao sam ranijih godina razumjeti roštiljdžije, koje su “slučajnim prolaznicima” na dženazi nudili svoje proizvode. Zašto kažem slučajnim? Zato jer su neki od njih došli na sve drugo, ali ne i na dženazu. Sud donosim po njihovom ponašanju, bez detaljisanja.

Ali, ovog jula u ramazanu roštiljdžije ne mogu razumjeti ama baš nikako. Pogotovo ne nakon vaza Vahida efendije Fazlovića, koji je opomenuo, potcrtao nepostačima kako bi se to trebali ponašati u dolini s blizu 30.000 duša.

Kakva je poruka poslata inostranim delegacijama, visokom predstavniku Valentinu Inzku, koji zemlju u Potočarima nazva svetom. Šta će biti za tri ili četiri godine, kada u Potočarima bude popunjeno 8.372 kabura. Šta će biti za deset godina? Hoćemo li u Potočarima vidjeti ringišpile, šatore sa ićem, pićem i trbušnim plesačicama?

U Potočarima danas, pored roštiljdžija, i desetine prosjaka, onih koji prikupljaju novac za gradnju džamije, prodaju knjige i šta sve ne…

Zar nije krajnje je vrijeme da se stane u kraj pomodarstvu, dosipanju soli na ranu bolom shrvanim srebreničkim porodicama i svim Bošnjacima koji Srebrenicu doživljavaju kao sveto mjesto.

Rokaj.Ba

Komentari