NAJKRVAVIJE MJESTO SFRJ: Tito zaradio ogroman novac na Golom otoku

NAJKRVAVIJE MJESTO SFRJ: Tito zaradio ogroman novac na Golom otoku

Nekada najdublja tajna Titove Jugoslavije, za koju, kako se vjerovalo, je znalo samo četiri čovjeka u SFRJ – Goli otok, a na kome su zvjerski mučeni i ubijani protivnici komunističkog režima danas je GRAD DUHOVA. Ipak mitovi i legende o ovom mjestu i dalje su aktuelni na Balkanu. Decenijama se Jugoslavijom širila priča da se u logoru na Golom otoku tucao kamen. Danas se, međutim, pokazuje da to uveliko nije bilo tako.

Kako za Express.hr tvrdi historičar Martin Prevšić komunistički režim je logor u doba hladnoratovske blokade sa Istoka i Zapada pretvorio u isplativi ekonomski projekat koji je Jugoslaviji donosio značajne devize.

Historičar Martin Previšić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu na jesen će objaviti knjigu o višegodišnjim istraživanjima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Uz stotine dokumenata o Informbirou i Golom otoku, kao i dosijea logoraša, Previšić je prikupio svjedočanstva 40-ak zatvorenika. A i nekoliko visokih službenika Udbe.

Za razdoblje od 1948. do 1956. Previšić je otkrio da je kroz Goli otok prošlo 13.000 zatvorenika koji se nisu prilagodili na partijsku lojalnost.

Umrlo ih je oko 300, najviše od epidemije tifusa 1951. sve ukupno s logorima na otocima Sveti Grgur i Ugljan, zatim Bileći, Stocu i Ramskom ritu, te zatvorima u Požarevcu i Staroj Gradiški, Previšić je došao do broja od 15.377 zatvorenika i 399 umrlih. Previšić nalazi i praktični argument za potvrdu tih brojeva:

– S obzirom na to da je u barakama živjelo po 250 ljudi, to znači da je na Golom otoku moglo u isto vrijeme biti maksimalno oko 4300 ljudi, kao što je i bilo u ljeto 1951.- računa Previšić.

Poslije 1956. logor su pretvorili u običan zatvor. Sljedeći mit koji je Previšić oborio jeste onaj da su tamo logoraši samo razbijali kamenje.

– Ali režim nije bio tako nepraktičan i logorski sistem bio je napravljen kao izdašan biznis. Udba je osnovala niz radionica i industrijskih pogona – kaže Previšić, u kojima su logoraši proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slične proizvode.

Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla i žičarom ih prevozili do obale, a potom brodovima do strugare na ostrvu, gdje su drvo obrađivali i na kraju slali u Italiju.

Za proizvodnju šljunka, takođe za Italiju, imali su veliku drobilicu kamena. U brodogradilištu su popravljali manje brodove i izrađivali različite čelične konstrukcije, a nakon 1953. pokrenuli su i proizvodnju teraco pločica.

– Razbijali su oni i kamen, ali samo dok bi ih prisiljavali na revidiranje političkih stavova. Logoraši su svo vrijeme zarađivali za državu, što i nije čudno. U doba sukoba Tito–Staljin Jugoslavija je bila u izolaciji sa Istoka, a jedno vrijeme i sa Zapada. Nije bilo deviza i neko ih je trebao zarađivati. Svi poslovi odvijali su se preko Udbina ‘preduzeća Mermer’, koje je preko ispostave u Rijeci, gde je čak postojao Udbin salon, organizovao se legalni državni šverc kamena, drva i namještaja iz Jugoslavije prema Italiji. Samo na drvetu u jednom su polugodištu zaradili oko 700.000 današnjih dolara – ističe Previšić i dodaje da se mnogi logoraši sjećaju kako su na Goli otok u doba izolacije dolazili brojni italijanski brodovi u koji su utovarali drvo, tucanik i drugi materijal, a potom sve to odvozili u Italiju.

 

Autor: (Al. Ti.) –  Avaz

Komentari