JADRANKA STOJAKOVIĆ VODI NAJTEŽU BITKU: “Ne mogu više, vjerujte mi…”

JADRANKA STOJAKOVIĆ VODI NAJTEŽU BITKU: “Ne mogu više, vjerujte mi…”

Ako slučajno postoje rijetki koji su je zaboravili, sigurno će pamtiti tekstove njenih pjesama “Sve smo mogli mi”, “Ima neka tajna veza”, “Što te nema”… Nekadašnja jugoslavenska zvijezda, veoma uspješna kantautorka, pa i slikarka, Jadranka Stojaković (64), koja se iz Japana vratila zbog zemljotresa, već neko vrijeme živi skromnim životom u Staračkom domu “Caritas” u Banjoj Luci.Danas Jadranka boluje od motornog neurona, koji joj je ustanovljen nakon pada na bini prije četiri godine. Ova teška bolest postepenog odumiranja mišićnog tkiva sve više uzela je maha i samim tim odvojila je od scene.

Kada se vratila u domovinu, izgubila je stan u Sarajevu te zatečena spoznajom da će do kraja života ostati invalid.

Veoma teško i sporo govori, jer zbog bolesti ostaje bez glasa. Na jučerašnji poziv “Dnevnog avaza” Stojaković je odgovorila iako se, kako kaže, sve rjeđe javlja na telefon. Slušalicu je podigla kada je vidjela broj redakcije ovog lista.

– Rekla sam javit ću se, ali, Boga mi, ne mogu dugo – kazala je Stojaković iscrpljenim glasom.

– Teško je s ovom bolesti izlaziti nakraj. Zadovoljna sam, jer ne mogu više da budem ni u rehabilitacionom centru. Ovdje mi dođe fizioterapeut pa uradim pokoju vježbu, ali ni to više ne mogu. Ne mogu ni da se družim, ali, eto, dođu mi prijatelji, to mi mnogo znači. Dođu mi saradnici iz redakcije s televizije gdje sam radila (RTRS, op. a.). To jest radim ja ponešto i danas, ali teško. Dođu mi prijatelji još iz onih starih dana, oni kojima je moja mati bila učiteljica. Dođu ljudi iz okoline, posjećuju me i oni koji prolaze pored Banje Luke. Tu su i prijatelji iz Zagreba. Dolaze sa svih strana. Sreća.

Ima li Vam kolega s muzičke scene?

– Ne mogu se baš sjetiti ko mi je dolazio u posljednje vrijeme, ali, eto, nedavno je bila i Maya Sar. Baš sad slušam njen album. Onda, bila mi je Zdenka Kovačiček iz Zagreba. Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve.

Pisali ste nedavno pjesmu za Maju Tatić.

– Jesam. Posvetila sam se tome, da na neki drugi način ostanem u muzici. Nadam se da ćemo uspjeti snimiti to. Urađen je demo snimak, pa će ona s kolegama uraditi neke kombinacije pošto ja ne mogu više da pratim cjelokupni rad. Ali, eto, pomažem mladim ljudima da im kažem šta valja, šta ne valja, koje su im pjesme dobre, koje ne. Rado me poslušaju što im kažem.

Trebaju biti ponosni na to što im Vi pomažete.

– Pa i jesu, da znate. Vjeruju u moje dugogodišnje iskustvo. A i nije mala stvar biti negdje vani i živjeti negdje sa strane pa to sve izgleda malo drugačije. Nisam ja baš nešto dugo živjela u BiH. Duže sam bila u Japanu nego u Sarajevu.

Javljaju li Vam se prijatelji iz Japana?

– Kako da ne. Stalno me zovu, obavještavaju šta se dešava, šalju mi neke lijekove na prirodnoj bazi koje ne mogu naći ovdje. Iako sam teško bolesna, sretna sam što me se ljudi sjete. Borim se k’o lav, odgovaram koliko mogu, ali obično su to neke kratke poruke.

Svojevremeno ste se bavili obradama bosanskih sevdalinki. Poslušate li neku današnju obradu? Sve ih je više. Gubi li se ta tradicionalna nit?

– Tradicionalna nit se može sačuvati, a da se radi i u novijim aranžmanima. To zavisi od čovjeka, osobe koja pravi balans između starog i novog vremena. Tako da nešto za budućnost mora ostati i od jednog i od drugog. Mladi moraju pratiti duh sevdaha, tu ljepotu sevdaha, a moraju, bogme, znati da, ako kopiraju cijeli svijet, nije baš dobro. U svakom slučaju, treba ostati negdje svoj. Ne možeš baš pobjeći ni od svijeta, ali može se dobar balans napraviti. Nekoliko ljudi je to već napravilo itekako dobro. Ovaj dečko Damir Imamović i Amira Medunjanin vrlo lijepo rade, trude se i bore u kombinaciji sa sevdahom. Tu je i Goran Bregović, koji svira sve i svašta, ali mu dobro ide.

Izvor:doznajemo.com

Komentari